puzanje...
(svako)dnevni (novi) zadaci:
pronaći osmijeh negdje u sebi pa makar ga i silom izvukao van,
reći englezu da je kod nas prekrasna klima, odlična hrana i fenomenalno vino,
spavati najmanje 4 sata,
ne ustati na lijevu nogu,
ne dopustiti ometanje pri jutarnjoj kavi, a pogotovo ne prije nje,
reći englezu da su najljepše žene u hrvatskoj, da se sexy oblače i vrlo su samouvjerene i emancipirane,
odabrati pjesmu dana,
dodijeliti danu boju,
reducirati obveze za sedminu,
reći englezu da imamo najljepše more i da su hrvatice najzgodnije žene u europi,
ručati svaki dan u drugom restoranu,
uočenu ljepotu doživjeti, a ne samo pogledati,
izbjegavati klimatizirane prostore,
ne dogovarati termine poslije popodnevne kave,
pokušati svaki dan biti doma na večeri,
reći englezu da je kod nas još suviše rizično da bi ljetovao u hrvatskoj, ipak se ovdje ne tako davno ratovalo....
slušam:
http://www.youtube.com/watch?v=HUVpb3vQDS0&feature=related
end of the road....
pogriješio sam.
da. ja sam pogriješio. ja.
i to na najgluplji mogući način. posumnjao sam u vlastitu temeljitost.
a znam, jako dobro znam da se ne zaustavljam dok...dok ne dovršim.
orilo, gorilo, sjevalo, kišilo. grmilo, pucalo....svejedno.
ne bih ja bio ja da sam drugačiji.
pomislio sam da je svijet preživio moje ustajanje na lijevu nogu prije par dana i pomrčinu oka lika u ogledalu. fuler.
nije. nije imao šanse. ni mrvu.
danas mogu samo napraviti rezime, prebrojati mrtve. podijeliti ih na pregažene, zgažene, presječene, odsječene, smaknute hotimice ili slučajno. kolateralnu štetu.
i, ispod crte, podvući brojku koja nema svrhu. preživjelih ionako nema s kojima bih mogao polemizirati o vlastitom činu.
preciznija je riječ, ili čak rečenica...."ubio sam svijet".
a takav je besmislen. prazan. i tih.
toliko tih da čujem kapi vlastite krvi kako me prate, u stopu...
a ne idem. nikamo.
jedna jedina misao dobiva smisao.
ako ne iskrvarim do jutra...potpuno je svejedno na koju ću nogu ustati.
ni bol više ne boli. bezbolan svijet.
možda sam stvorio nirvanu.
bez teksta...
natoči još mrvu zelene, oko je posivjelo
dotakni ga nježno, oštrinu pogleda otupi
dahom ga ugrij, led zjenice otopi
nježnu riječ reci, dušu u oku pomiluj
probudi me. vječnost ne vidim.
p.s. opaska o jučerašnjem danu: iako sam ustao na lijevu nogu....svijet je preživio.
kompas na vrtuljku...
Ako dišem, ne znači da živim.
U ovom mozaiku nedostaju mi prave puzzle, rubovi su preoštri, režu me tišinom, grebu hladnoćom nepostojećeg dodira.
Moja je misao postala palanka po kojoj vranci ne jure, tišina prostranstva zaglušno tuče.
Pravac je izgubio smisao, kompas zatečen napuklom osovinom, igla pokazuje put za nikamo.
A, ja....ja se ne mogu otresti misli da sam tamo odavno već stigao.
Čemu putovanje ako sam na odredištu rođen?
Čemu odrastanje ako sam rođen star?
Čemu bitke kojima je jedini ishod preživljavanje?
Čemu dah ako svježinu ne ćutim?
Kome misao uzalud šaljem...svi putevi su umorni...i trnje uvelo šuti....
ogledalo mi pogled izbjegava...
Osjetim svaki spoj (čini se) nesalomljive konstrukcije.
Škripi, stenje, pucketa, uvija se i preko zamišljenih granica izdržljivog.
Čak ni straha od sve češće željenog pucanja...više nema.
Nestao je, inercija me nosi, snaga vjetra u jedrima povija jarbole, ni platno se inatno opire cijepanju.
Uzalud greben tražim.
lahor...
zaklonio sam plamičak svjeće što sam je netom zapalio...
zak je tijelom, skrio i zaštitio rukama, zagrlio čvrsto plamen u rađanju...
osjetio toplinu kojom mi je ruke počeo grijati...
tih, slab, lelujav....plamičak.
osmijehom ohrabren, pogledom nahranjen i željom zaštićen....tek mali....nježni i slabašni plam....
i takvog je lahor stvoren strujama zavisti...ugasio.
tek oprljeni prsti podsjećaju da se plamenom ne valja igrati.
ostaje tek ožiljak u srce urezan....prokletnici nemaju pravo na dušu.
meni je život bez snova suđen, samo prozirna od svih duginih boja....i pogled kojeg ni ogledalo ne može podnijeti.
život snovima neostvarivim ispunjen.
živjet ću....u nekom drugom životu.
u ovom sam dušu već izgubio.
nek se zna...ja sam spalio žito...
ali ,ostat će u memoriji i nježno urezano...
da nisam ja upalio mrak.
sumnjam da ću ikad moći zaboraviti činjenicu da sam ga ja dodatno i potpuno zamračio.
hramski zastor se nije pocijepao,
ali ogledalo se smračilo.
u snove nosim...
sliku sna,
obris sreće,
i obline nemira.
sizif...
svoje sam misli (napadne) uspio smiriti, posložiti, učiniti ih samom sebi shvatljivim...jasnim.
i shvaćam otkuda osmijeh, otkuda zelenilo u oku....konačno sam shvatio....i nasmiješen kročim dalje....pa makar i stranputicom.... jer...nevažno je.
razlike između leta nebom, jurnjave autoputom i probijanja mačetom kroz šikaru...nema. želja mi je put. i putokaz.
poanta je u osmijehu kojeg nosim, ne u cilju kojeg više i ne želim definirati....
uspjelo mi je umiriti misao, utkati je u tijelo....spojiti misao kao proizvod čelične volje sa osjetilima tijela.
osjećam se kao da sam sizifovu stijenu uspio izgurati na vrh.... i sad na njoj odmaram i uživam u pogledu....
izgubio sam godine pokušavajući ukrotiti misli....i svo to vrijeme bio čvrst, nesalomljiv, neosjetljiv....
i, koliko god mi bilo žao izgubljenog vremena....smješkam se osjećaju koji mi kaže da sam uspio....a misao, tako hladna, logična i sterilna...taj osjećaj potvrđuje.
i obrva (lijeva)....podiže se kad uočim zanimljivost pažnje vrijednu....poput zelenila u njenom oku, poput topline u njenom pogledu, poput nježnosti kojom me ljubi...
i stajem, fokusiran, usredotočen, gledam svoju dušu u tvojim očima...i smireno se smiješim...
našao sam oči zelenije od mojih, osjetio srce kako meni kuca....dotaknuo dušu...sretan sam.
sjećanja...muškarca...
još na usnama osjećam svježinu i slatkoću jabuke iz evine ruke...iz raja sam okus sobom odnio....
jo čujem zvuk noža dok mi kosu reže....prije nego sam usnuo s glavom u krilu dalile....
u nosnicama još osjetim dah šervudske šume...i zvonak njen smijeh kako u stoljetnim krošnjama nestaje...
i danas mogu zamisliti šeherezadine priče iz tisuću noći....svaku za sebe....tako posebnu....tako zamisliva...
još mogu čuti pjesmu sirene i usnuti na žalu....pjesmom melodioznom obavijen....
još ćutim na sebi miris jezerske vile....i sjećam se dodira kože boje alabastera....
pamtim dubinu zelenila oka u koje sam uronio....duboko....toplinom okupan....
i znam, duša pjeva....sve one si bila ti...
i pamtim, tijelom ćutim, mišlju znam....i srcem razumijem....
ljubav (meni) muškarcu poklonjenu.
i....zadivljen sam.
|
